Zaštita okoliša
O grupi
Potreba racionalnog korištenja energije prvi puta se na globalnoj razini pojavila tijekom naftne krize 1973. godine. Tada su vlade mnogih država donijele strože propise u cilju smanjenja potrošnje energije, a između ostalog i propise o toplinskoj zaštiti objekata. Interes za energetsku efikasnost zgrada se je smanjio ubrzo nakon stabiliziranja cijena energenata, no taj problem je ponovno aktualiziran istraživanjem utjecaja potrošnje energije na promjenu klime. U pogledu mogućeg utjecaja na okoliš energetski sektor jedan je od ključnih, i to na lokalnoj i globalnoj razini. Problemi okoliša i energetski problemi se sve više počinju globalizirati. To je razumljivo jer negativne učinke izazvane neracionalnim iskorištavanjem energije na globalnoj razini moguće je smanjiti jedino zajedničkim djelovanjem svih zemalja. Zbog toga i činjenice da će rasti potrošnja energije po stanovniku, moraju se pronaći što čišći energetski izvori, a samo iskorištavanje energije morat će se racionalizirati.
U budućnosti energenti će biti sve skuplji, a još relativno dugo vremena najveći dio energije dobivat će se iz fosilnih goriva. Radi smanjivanja energetske potrošnje, može se očekivati uvođenje različitih mjera, a među njima i plaćanje pristojbe na emisiju CO2 u zrak. Stoga razvijene države veliku pozornost posvećuju djelotvornomu iskorištavanju energije, a između ostalih mjera jedna je i pružanje financijske pomoći državama u razvoju na poboljšavanje postojećih energetskih izvora ćija je djelotvornost manja od njihova negativnog utjecaja na okoliš. Na taj način, uz relativno mala ulaganja, postiže se veća racionalizacija energetske proizvodnje i potrošnje te se smanjuju negativni globalni učinci na okoliš. S jedinicom novca uloženog u manje sofisticirane, pogotovo u zastarjele pogone, moguće je postići puno veće učinke smanjivanja onečiščenosti (smanjivanje emisije CO2, SO2, NOx) nego ulaganjem u postrojenja koja su tehnički već gotovo u potpunosti dorečena.
Kao rezultat ljudskih aktivnosti došlo je do udvostručenja koncentracije CO2 u odnosu na početak devetnaestog stoljeća. Posljedica toga i pokazatelja da bi koncentracija CO2 mogla, zbog efekta staklenika, značajno utjecati na globalno zatopljenje, Ujedinjeni narodi su počeli proces ublažavanja čovjekovog utjecaja na promjenu klime. Proces je započeo potpisivanjem UNFCC (UN Framework Convention on Climate Change) konvencije 1992. godine. Rezultat tih nastojanja i UNFCC konvencije je Kyoto protokol. Konvencija je ratificirana od strane 186 država, dok su Kyoto protokol potpisale 84 države, a 74 ga je ratificiralo. Republika Hrvatska konvenciju je potpisala 1992., a ratificirala ju je 1996. godine. Kao zemlja Aneksa I, Republika Hrvatska potpisala je Kyoto protokol 1999. godine i obvezala se da će smanjiti emisije stakleničnih plinova za 5% u odnosu na 1990. godinu. Najveća je važnost Protokola da je on prvi međunarodno pravno obvezujući dokument koji sve zemlje potpisnice moraju ugraditi u svoje zakonodavstvo i uvažavati kao postulat u donošenju i provedbi nacionalnih gospodarskih strategija, planova i programa.